Za kraj skole / Loš đak NIJE loš čovjek!

image

Zvala se gospođa Tompson. Prvog dana školske godine svojim đacima petog razreda je ispričala jednu laž. Poput većine učiteljica rekla je djeci da ih sve podjednako voli. Ali to je nemoguće jer je u prvom redu poguren za klupom na svom mjestu sjedio dječak, po imenu Tedi Stodard.

Gospođa Tompson je promatrala Tedija prethodne godine i primijetila da se rijetko igra sa ostalom djecom, odjeća mu je neuredna i da se ne kupa redovno. Tedi je također znao biti neprijatan. Došlo je dotle da je gospođa Tompson zaista uživala da piše velike masne jedinice crvenom kemijskom olovkom na njegovim zadacima. U školi gdje je gospođa Tompson predavala, nastavnik je na kraju godine bio dužan da prije nego što napiše svoje mišljenje o svakom đaku, pročita mišljenja ostalih nastavnika od prethodnih godina. Gospođa Tompson je ostavila Tedijev izvještaj za kraj. Kada ga je pročitala doživjela je veliko iznenađenje.

U prvom razredu, za Tedija je pisalo, “Tedi je bistro dijete i uvijek se smije. Uredan je i lijepo odgojen. Pravo je zadovoljstvo poznavati ga.”

U drugom razredu, “Tedi je odličan đak, svi ga vole, ali ima problema kod kuće jer mu je majka neizlječivo bolesna.”

U trećem razredu, “Teško je podnio smrt svoje majke. Trudi se koliko može, ali njegov otac uopće ne obraća pažnju i ako se nešto ne promijeni, to će se loše odraziti no njega.”

U četvrtom razredu, “Tedi se povukao u sebe i ne pokazuje interes za školu. Nema mnogo prijatelja i ponekad spava na satu.”

Gospođa Tompson je sada shvatila u čemu je problem i postidjela se. Još joj je gore bilo kada su joj đaci donijeli božićne poklone umotane u ukrasne papire, svi osim Tedija koji je svoj poklon donio nespretno umotan u običnu smeđu papirnatu vrećicu.

Gospođa Tompson je uz veliki napor otvorila baš njegov poklon između svih ostalih. Neka djeca su se počela smijati kada je otkrila ogrlicu od plastične imitacije kamenja, gdje su neki vidno nedostajali, kao i do pola ispunjenu bočicu parfema. Utišala je dječji smijeh tako što je rekla da je ogrlica predivna i stavila je oko vrata, a parfem je kapnula sebi na nadlanicu. Tedi je ostao posljednji u razredu da bi joj rekao:

“Gospođo Tompson, danas ste mirisali kao nekada moja majka.”

Pošto su djeca otišla, plakala je skoro sat. Od tog dana je prestala da predaje djeci gramatiku i matematiku. Umjesto toga počela je da ih uči. Gospođa Tompson je obratila posebnu pažnju na Tedija. Kako je radila sa njim, tako je živnuo. Što ga je više poticala, brže je napredovao. Na

kraju godine Tedi je postao jedan od najboljih đaka u razredu, pored toga što je slagala da podjednako voli svu djecu Tedi je postao njen omiljeni đak. Sljedeće godine je pronašla poruku ispod vrata od Tedija, da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu.

Šest godina je prošlo prije nego što je dobila novu poruku od Tedija. Napisao joj je da je završio srednju školu, treći u generaciji, ali da je ona i dalje najbolja učiteljica u njegovom životu. Poslije četiri godine, dobila je još jedno pismo da mu je ponekad bilo teško, ali je završio fakultet sa najboljim ocjenama. Uvjeravao je gospođu Tompson da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu. Poslije četiri godine stiglo je još jedno pismo u kome je pisao da je odlučio i dalje studirati. Pismo je bilo potpisano sa Dipl. Ing. Teodor F. Stodard.

Ali ovdje nije kraj priči. Stiglo je još jedno pismo tog proljeća. Tedi je rekao da je upoznao jednu djevojku i da će se vjenčati. Objasnio joj je da mu je otac umro prije nekoliko godina i pitao je gospođu Tompson da li bi pristala na vjenčanju zauzeti mjesto obično rezervirano za mladoženjinu majku. Naravno da je gospođa Tompson pristala. I kao što već pogađate, stavila je onu ogrlicu i onaj parfem.

Zagrlili su se i Dr. Stodard joj je šapnuo: “Hvala gospođo Tompson što ste vjerovali u mene. Hvala vam mnogo što ste mi omogućili da se osjećam posebnim i da mogu postići nešto u životu.”

Gospođa Tompson, je sa suzama u očima, šapnula: “Tedi, griješiš, ti si taj koji mi je omogućio da postignem nešto u životu. Prije tebe ja nisam znala kako učiti druge.”

image

Većina djece u školi doživi neuspjeh. Nemogućnost učenika da uspješno savlada školski program jednostavna je definicija školskog neuspjeha. Od nje se znatno razlikuje definicija iste pojave gledana s neurološkog aspekta koja školski neuspjeh vidi kao slabiju uspješnost u savladavanju školskog gradiva kod tjelesno zdrave i intelektualno normalno razvijene djece, kod kojih je neuspješnost posljedica emocionalnih teškoća. Neuspjehu, vrlo često doprinosi i sama škola kroz svoj kruti način rada. Prevelika doza nastavnog sadržaja, kao i svaka druga neumjerenost, škodi cjelovitom razvoju ljudske ličnosti. Kao posljedica toga je gubitak socijalnih, moralnih i emocionalnih komponenti ličnosti, koje vode gubitku samopouzdanja, a gubitak samopouzdanja vodi neuspjehu. Moramo promijeniti metodologiju rada u školi i prestati direktno ili indirektno djeci slati poruku da su učenici koji imaju visoke ocjene „dobri đaci“, a učenici koji imaju slabiji prosjek „loši đaci“. Time poručujemo da ne vodimo računa o kreativnim sposobnostima, praktičnoj ili interpersonalnoj inteligenciji, jer se ove sposobnosti vrlo rijetko ocjenjuju.

Ocjena jeste indikator školskog (ne)uspjeha, ali važno je spoznati da nije jedina i najvažnija determinanta. U našim školama se i dalje vidi kao najvažniji i jedini pokazatelj uspjeha. Malo se vodi računa o crtama ličnosti koje se ne ocjenjuju a koje su isto tako važne.

Advertisements

Thank you !

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s